Kada jedna osoba svojim radom, znanjem, smirenošću i toplinom postane sinonim za jednu instituciju, jasno je da ne govorimo samo o poslu – govorimo o pozivu, o posvećenosti i ljubavi prema onome što radiš. Branka je više od tajnice Saveza Slovaka – ona je njegov oslonac i njegov duh. Od samih početaka Saveza pa sve do današnjeg dana, bila je tihi pokretač brojnih procesa, osoba kojoj se vjerovalo i kojoj se dolazilo po savjet, podršku i riječ utjehe.
U povodu njezinog odlaska u zasluženu mirovinu, odlučili smo s Brankom Baksa napraviti razgovor kojim ćemo pokušati – barem djelomično – obuhvatiti sve ono što je značila i znači za slovačku zajednicu u Hrvatskoj.
Razgovor s Brankom
1. Branka, nakon desetljeća predanog rada, sada se nalazite na prijelazu u novo životno poglavlje. Kakvi su Vaši osjećaji danas?
Danas nakon gotovo neprekidnih četrdeset i dvije godine rada osjećaji su pomiješani, sjetni, veseli, tužni, zbunjeni, ali uglavnom prevladava radost i zadovoljstvo jer sam dočekala mirovinu.
Iz iskustva, već sam prve godine svog radnog vijeka (1983. godine) znala i odlučila da ću čim steknem uvjete za mirovinu odmah otići i da treba mladima dati priliku.
2. Vi ste među onima koji su postavljali temelje Saveza Slovaka. Kako pamtite te prve godine?
Svaki početak je težak, tako je bilo i tada. Početkom devedesetih godina dogodile su se značajne promijene u svijetu pa tako i raspad Jugoslavije, Čehoslovačke na Češku i Slovačku, stvaranje samostalne Hrvatske države i početak Domovinskog rata u Hrvatskoj. Tri članice tadašnjeg Saveza Čeha i Slovaka, slovačka folklorna društva iz Jelisavca, Josipovca i Markovca te njihovi Mjesni odbori donijela su sredinom 1991. godine Odluku o izlasku iz Saveza Čeha i Slovaka. Sastanci su se do tada održavali uglavnom u Daruvaru dok je Odbor za Slovake navedenog Saveza bio u Iloku, koji je već bio nažalost okupiran. Organizirali smo kao članovi Inicijativnog odbora intenzivne zajedničke sastanke i dogovore po našim mjestima uz pomoć tadašnjeg otpravnika poslova Čehoslovačke ambasade u Zagrebu gosp. Igora Furdika, Matice slovačke iz Slovačke, Odborom za kontakte s inozemnim Slovacima, Uredom za nacionalne manjine Vlade RH, predstavnicima Grada Našica, Savezom Čeha i Slovaka te ostalim institucijama koje smo upoznali sa našim ciljevima i željom sa samostalnošću uz obećanu pomoć te je 14. lipnja 1992. godine u Našicama održana Osnivačka Skupština Matice slovačke u Republici Hrvatskoj.
Domovinski rat se bio rasplamsao, djeca u prognaničkoj školi u Slovačkoj, financijska podrška minimalna. Bilo je stvarno jako teško jer razlazom iz zajedničkog Saveza nismo „naslijedili“ ništa. Krenuli smo iz početka, snalazili se na razne načine uz veliki entuzijazam i odricanje članova, pomoći Matice slovačke u Martinu – prve pisaće mašine, kopirke, tisak časopisa „ Prameňa“, nastavak rada u folklornim društvima, stvaranje nekih osnovnih uvjeta za rad, od prostora, nošnji, instrumenata… Iako nisu bili još tada organizirani pristupili su nam i Slovaci iz Našica, Osijeka, Soljana i Jurjevca, ali vrlo brzo su i oni osnovali svoje Mjesne odbore MS u RH. Do listopada 1997. godine kada smo obilježili pet godina rada već je bilo devet Matica slovačkih tadašnjih MO MS: Jelisavac, Josipovac, Jurjevac, Markovac, Našice, Osijek, Rijeka, Soljani i Zagreb, a u prosincu nam se pridružuje i Ilok nakon slobodne reintegracije. Donošenjem Zakona o udruživanju RH 1998. godine promijenili smo naziv u današnji Savez Slovaka kojem su se pridružili još MS Lipovljani i Međurić. Nakon desetak godina pridružuju nam se Radoš, Jakšić, Zokov Gaj i Miljevci.
3. Kada pogledate sve što je Savez postigao kroz vrijeme, što biste istaknuli kao najveće uspjehe ili iskorake?
Svakako je to prije svega naša samostalnost. Sa četiri organizirane udruge na početku sada već imamo šesnaest širom Republike Hrvatske kao i njegovanje slovačkog jezika i kulture u školama gotovo svim mjestima gdje organizirano rade naše MS, expanzija izdavašta preko kojega ostaje zapisana naša povijest i djelovanje za buduće generacije, kontinuirano informiranje preko našeg časopisa i raznih medija, veliki broj aktivnosti kroz kulturni amaterizam, manifestacije po kojima smo prepoznatljivi ne samo u RH. Uz sve navedeno jedan od najvećih iskoraka je stvaranje pretpostavki za rad, a to mislim na vlastite prostore. Zgrada Saveza Slovaka u Radićevoj u Našicama u kojoj djeluje i SKC Našice, adekvatni prostori za rad naših Matica. Osamostaljenjem su samo Iločani i Markovčani imali svoje skromne prostore, a sada je to zavidan broj vlastitih domova i prostora u kojima se kontinuirano i marljivo radi tijekom cijele godine. Čvrsto vjerujem da će i prostor Kulturno-edukativnog centra Slovaka RH u Orebiću opravdati i doprinijeti razvoju i opstanku naše slovačke zajednice, jer asimilacija čini svoje. Tu je također i veliki iskorak na međunarodnoj suradnji sa matičnom zemljom i Slovacima „Dolnej zemy“. Posjetili su nas mnogi ugledni gosti društvenog – političkog života, uzvanici, predsjednici Slovačke Republike, visoki predstavnici i delegacije Hrvatske i Slovačke Vlade, saborski zastupnici , veleposlanici SR u RH Zagreb, etnolozi i mnogi drugi koji su se mogli bolje upoznati s našim djelovanjem.
4. Radili ste s brojnim predsjednicima Matica slovačkih, članovima zajednice i kolegama. Što ste naučili iz tih odnosa i suradnji?
Čovjek uči dok je živ i nikada ne nauči sve. Znate onu uzrečicu “da su mi one godine, a ova pamet“! Bit svega je uzajamno poštivanje, razumijevanje, kompromisi, suradnja, slušanje, pomaganje i prijateljstvo.
5. Kako ste osobno doživljavali čuvanje i njegovanje slovačkog identiteta u Hrvatskoj? Je li to bila samo profesionalna obveza ili i nešto puno dublje i osobnije?
Već kao desetogodišnja djevojčica sam se uključila u rad KUD-a „ Franjo Strapač“. Tada za žensku djecu i nije bilo baš drugih aktivnosti, uglavnom nogomet, vatrogasci. Roditelji, a pogotovo moj tata je bio vrlo aktivan u svim mogućim društvima od vatrogasaca, nogometa, rukometa, svirao je harmoniku i gitaru. Oboje su obožavali ples, pjesmu, glazbu – obiteljska crta. Usadili su mi već tada neku vrstu odgovornosti prema obvezama kojih se prihvatiš. Mama je Slovakinja, a tata Međimurac – velike sličnosti dvaju naroda. Uglavnom cijela moja obitelj je bila maksimalno uključena: tata Mijo, mama Vera, baka Sabina, sestra Vesna, kći Vjera, zet Ivan, nećak Roko i sada već maleni unuk Marko. Posebno su nas radovali dolasci folkloraša iz raznih dijelova Slovačke, Češke, Rumunjske… bili su to tjedni pripreme da se gosti osjećaju u našem domu kao kod kuće. Kako su godine prolazile sve više je to postojalo dublje i osobnije. Preko bogatstva slovačkog plesa i pjesme, glazbe, pohađanja tečajeva koreografije u Slovačkoj i stjecanje prijatelja širom svijeta sa kojima sam i nakon četrdeset godina u kontaktu, prenošenja stečenog znanja na mlađe generacije, željom za učenjem i upoznavanjem pradomovine djeda i bake sa majčine strane, svakim danom nešto novo, novi izazovi i saznanja dovelo me to toga da to na kraju bude još i profesionalno.
6. Koliko je važno očuvanje jezika, običaja i kulturne baštine Slovaka u današnjem vremenu? I kako ste Vi osobno doprinosili tome?
Vrlo je važno znati tko si i odakle, od kuda su tvoji ? Na žalost za vrijeme kada sam pohađala osnovnu školu nismo imali u Markovcu njegovanje slovačkog jezika, kulture i običaja. Upravo preko folklora sam puno toga naučila i zato je jako bitno da današnja djeca imaju mogućnost pohađanja slovačkog jezika. Upravo stjecanjem znanja na tečajevima koreografije u Slovačkoj gdje sam bila tri puta: 1984. g.; 1986.g. i 1992. godine nastojala sam što više naučiti i prenijeti djeci i mladeži ne samo Markovca. Rado sam se odazivala na pozive da pomognem i društvima iz Lipovljana, Osijeka, Miljevaca, Josipovca, Zokov Gaja. Bilo je tu organizirano i nekoliko anti-asimilacijskih projekata u Drevenici kroz „Ljetne“ ili „Zimske“ škole folklora. Šivanje nošnji, organizacija i autorstvo mnogih izložbi, izvještavanjem o aktivnostima kroz naš časopis, a posebno ističem važnost izdavanja publikacija, monografija, foto-monografija, audio i video zapisa što će ostati zauvijek zapisano. Vjerujem da je i tu moj malen doprinos.
7. Postoji li neka manifestacija, događaj ili trenutak kada ste posebno osjetili ponos što ste dio ove zajednice?
Svakom nastupu, manifestaciji ili nekom događaju pristupala sam odgovorno i sa puno razmišljanja, uvijek bi me „držao“ neki stres hoće li to biti dobro odrađeno. Mnogobrojni su to nastupi i folklorni festivali u Slovačkoj, Vojvodini, Češkoj, Rumunjskoj, Poljskoj, Ukrajini, Crnoj Gori, Makedoniji, širom lijepe naše , a pogotovo predstavljanje slovačke nacionalne manjine RH u hramu hrvatske kulture KD „Lisinski“ Zagreb.
No, svakako izdvajam Folklorne slavnosti pod Poľanou „Detva“, smotra iseljenih Slovaka. Na onoj predivnoj i impresivnoj pozornici, pred onolikom božanstvenom publikom prvi puta sam nastupala daleke 1981. godine. Suze radosnice, ponos! Jedan mali Markovac i moja malenkost kao „Cipovička“ u centru svijeta. I opet na istoj pozornici 1994. godine sa svojom dvogodišnjom kćeri Vjerom – obje u nošnji. To je nešto što se ne zaboravlja!
8. Mnogi Vas vide kao tihu snagu Saveza. Kako biste Vi opisali svoju ulogu kroz sve ove godine?
To je sad malo nezgodno za odgovoriti i o tome bi trebali drugi. Zahvalna sam na mnogobrojnim priznanjima i nagradama, a pogotovo mi je velika čast što sam već četvrti mandat članica Savjeta za nacionalne manjine RH kao predstavnica Slovaka.
9. Jeste li tijekom karijere imali neki trenutak kada ste pomislili – “Ovo je razlog zašto sve ovo radim”?
Mukotrpne probe i svaki ozareni osmijeh nakon nastupa folkloraša, radost njihovog zajedništva, prijateljstva i druženja, aplauz, putovanja … bio je razlog i poticaj za daljnji rad.
10. Postoji li neka anegdota ili situacija koju pamtite s osmijehom?
Na putovanjima, a bilo ih je više od tisuću uvijek je bilo raznih dogodovština. Najvažnija za mene situacija je koju ću pamtiti dok sam živa je čekanje dva rujanska dana 2006. godine na graničnom prijelazu u Donjem Miholjcu gdje sam iščekivala „diplomatsku poštu“ iz Slovačke, a ta „pošta“ bila su dva šlepera drva (oblica) za našu Drevenicu koja nam je donirana posredstvom ravnatelja Spojene škole Nitra gosp. Jaroslava Mačeka, tadašnjeg predsjednika Saveza Slovaka Andrije Kurica i veleposlanika Jana Baňasa. Ulaskom u Markovac smo cijelim putem trubili do nogometnog igrališta. Predivan osjećaj i uživanje u mirisu slovačkih jela iz Ilove. Početak jedne nove ere za naš folklor i naše mjesto.
11. Što biste poručili mlađim generacijama koje dolaze i koje će graditi budućnost Saveza i slovačke zajednice u RH?
Neka se što prije i više uključe u rad Matica, folklora na svim razinama. Marljiv rad, odgovornost, prijateljstva, druženja, putovanja, posjete kulturnih znamenitosti, spoznaja i upoznavanje drugih i drugačijih je nešto što će ih samo obogatiti znanjem, duhom i usmjeriti da budu odgovorni i dobri ljudi.
12. Koji su Vaši planovi za mirovinu – jeste li tip osobe koja će se odmarati ili već imate ispunjen raspored?
Za početak malo odmora. Pokušat ću poraditi na realizaciji nekih svojih davnih želja – kuhanje, vrt, šivanje i što više se posvetiti vlastitoj obitelji jer bez njih to sve ne bi mogla. Hvala im na ogromnom razumijevanju i pomoći.
Ne isključujem i daljnji angažman u slovačkoj zajednici, potpredsjednica sam MS Markovac i tu je obaveza. Ali, uz svoju obitelj imala sam i jako, jako veliku onu drugu – folkloraše, prijatelje drugih Matica (nažalost neki više nisu s nama), udruga i radne kolege kojima zahvaljujem na prijateljstvu i suradnji te posebno na VELIKOM IZNENAĐENJU kojeg su mi priredili 27. ožujka 2025. godine povodom odlaska u mirovinu. Zahvaljujem predsjedniku Mirku Vavri i cijelom Izvršnom i Nadzornom odboru.
13. I za kraj – da možete sažeti sve ove godine rada u jednoj rečenici, kako bi ona glasila?
Život je rijeka, ima svoj tok! Hvala Ti dragi Bože!
Branka je kroz svoj rad dokazala da istinska predanost ne traži aplauze, ali ih itekako zaslužuje. Njezin doprinos nije upisan samo u arhive Saveza, već i u srca svih koji su je imali čast upoznati i surađivati s njom. U ovoj novoj životnoj etapi, neka ju prate mir, zadovoljstvo i ponos na sve što ostavlja iza sebe. A svi mi, koji smo s njom dijelili godine, obveze i radosti, znamo – takvi ljudi ne odlaze, oni ostaju s nama, u svemu što nastavljamo graditi.
Autor teksta: Štefanija Kanisek
Autor fotografija: Branka Baksa
